...nešto paralelniji od ostalih...
četvrtak, 05.07.2007.
Stara priča...zrela za blog
Kamenčići
Malac je sjedio u četvrtastom parku okružen kamenčićima, prašinom i lopaticama. Brujao je sebi nešto u bradu dok je Sunce peklo visoko iznad njega. Kosica mu se presijavala na podnevnoj svjetlosti, a ručice se grijale, što od topline, što od velikog posla koji je imao za obaviti.
S velikom pozornošću premetao je kamenčiće iz kojih se dizala bijela prašina s jedne hrpe na drugu. Kamenčići su se sipali iz lopatice, ispadali, nošeni nesigurnom dječjom rukom, poskakivali i odbijali se jedni o druge, zasipavali dječakove ručice i nožice. Malac bi ih svaki put ispočetka skupljao, otkopavao i prenosio na drugo mjesto, ne obazirući se na pobijeljelu robicu i usijanu glavu. Usredotočio se na dvije hrpice kamenčića koje su mu u tom trenutku značile više nego cijeli svijet. Neobično discipliniranu radnu tišinu prekidao je samo štropot kamenčića i povremeno brujanje dječjeg glasa. Drugo društvo nije tražio.
«Ne, gospodine, ne tražim ništa više od vas… Da, samo potvrdu… Naravno, sve potrebne provjere su već napravljene…da…ovaj, oprostite, samo trenutak…»
Na vratima dnevnog boravka stajala je postarija žena vitalnog izgleda zabrinuto gestikulirajući gospođi Kovač koja je upravo obavljala važan telefonski razgovor. Pokrila je rukom slušalicu i upitno pogledala svoju majku.
«Što?»
«Mali je opet zbrisao.»
«O Bože…Gospodine, još ste tu? Oprostite, nazvat ću vas…u toku dana… Znam da nemate vremena, ali , molim vas, hitno je, doviđenja!»
Brzo spusti slušalicu i pogleda majku koja je već kršila ruke i ushodala se po sobi.
«Uopće ne znam kad se iskrao. Gledala sam televiziju u kuhinji, on se igrao oko mene i odjednom samo nestao…»
«Opet… Jesi pitala susjedu?», upita, spotičući se na razbacani dječji građevinski alat.
«Ništa…» odmahne glavom baka.
Na ormariću je stajala crno uokvirena slika muškarca, godina otprilike kao gospođa Kovač, svijetle kose i ozbiljnog pogleda. Gospođa Kovač ga s ljubavlju i tugom pogleda.
«Gdje si sad kad te trebam?»
Iako su vani bile pasje vrućine, ona je bila odjevena u dugačku, crnu suknju i tamnu majicu koja je naglašavala njenu blijedu put. Njen muž promatrao ju je sa slike s uvijek jednakom ozbiljnošću i strogošću. Zatvorila je na tren oči i ispred sebe ugledala sebe i njega jednom davno, kad su dani bili ispunjeniji sretnim snovima. Njega, uvijek ozbiljnog i revnog, sebe, razigranu, nježnu dušu. I sina, nasmijanog i nestašnog.
Sin!
Otvori oči i vrati se u stvarnost. Baka je već izjurila van moleći i proklinjući u isti čas. Gospođa Kovač pruži korak za njom. Hitro su se spustile u dvorište i počele dozivati.
«Lovro!»
«Lovro! Lovro, dušo, gdje si?»
Krenule su prema dječjem igralištu. Ljuljačke su bile puste, klackalice prazne. Bez djece je sve djelovalo otužno. Naravno da malac tu nije imao što tražiti. Sunce je pržilo nemilice. Vani ni žive duše. Gospođa Kovač i njena majka mahnito su hodale oko igrališta uporno tražeći mjesto gdje bi se to dijete moglo skriti. Uvidjevši da Lovru tu neće naći, otpute se cesticom dalje, dozivajući ga na sav glas.
Lovro je sjedio u parku i dalje obavljajući svoj posao s nevjerojatnom pažnjom. Malo se lecne čuvši glasove mame i bake, a zatim nastavi s premještanjem kamenčića. Do njega dotrči gospođa Kovač i s olakšanjem ga primi k sebi. Doleti i baka.
«Lovro, sunce moje…»
«Dušice, pa što si radio…»
«Jesi dobro, srce…»
«Idemo doma…»
A Lovro se ne prepusti zagrljaju majke, već se bijesno počne otimati i zanovijetati.
«Ne, ne… pusti me…pus-ti-me!!!»
«Idemo doma, doma ćeš se igrati…»
«Ne, moram naći. Pusti me…»
«Ali što, Lovro?», očajno ga upita majka gledajući poveću hrpu kamenčića.
«Pusti me, da pronađem tatu.»
«Tata nije tu, srce.»
«Je, lažeš, tata je zakopan, ja sam vidio! Tatu je zatrpao pijesak…»
«Hajde, idemo, dosta je bilo…»
«Ne, pusti me, ja ću ga spasiti…da više ne padne u rupu.»
«Idemo Lovro.» Gospođa Kovač ga odlučnije primi dok je on i dalje bijesno mlatarao rukama. Bjelina kamenčića ocrta se na njenu tamnu odjeću. Lopatice zazvekeću u bakinim rukama. Bolnu tišinu podneva zapara iskren i prodoran dječji krik kao poziv upomoć, kao znak protesta na oduzeto pravo, kao odraz izgubljenog svemira malenog ljudskog bića…
